Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Kosovo na putu ka ujedinjenju sa etničkom Albanijom
Kosovo i Metohija

Kosovo na putu ka ujedinjenju sa etničkom Albanijom

PDF Štampa El. pošta
Mehdi Huseni   
petak, 09. maj 2008.

 

Svedoci smo da je 17. februara 2008. Kosovo međunarodno priznato kao nezavisna država. Međutim, po doktrinarnom i praktičnom značenju međunarodnog prava, Povelje Ujedinjenih Nacija i Helsinškog dokumenta (Član VIII), priznavanje uslovljene nezavisnosti pod administracijom EULEX Evropske unije (EU) je pravno diskutabilno, jer se nezavisno Kosovo po drugi put stavlja pod strani evropsko-međunarodni protektorat, uzimajući za osnovu Rezoluciju 1244 SB UN (po kojoj je UNMIK upravljao Kosovom od 10. juna 1999., i zajedno sa EULEX-om će nastaviti svoju neuspelu misiju na Kosovu do jula 2008), kao i plan Martija Ahtisarija za Kosovo, iako su ta dva „istorijska dokumenta“ i ova nova evropsko-međunarodna pravna procedura u sukobu sa pravom na samoopredeljenje.

Međutim, budući da se „politička elita“ Kosova tokom prošle decenije (10. jun 1999. – 17. februar 2008.) toliko angažovala, to jest nije dala konkretne rezultate osim „uslovljene nezavisnosti“ pod nadzorom privremenog protektorata EU, albanski narod je ipak imao razumevanja prema „političkoj eliti“ (koja se praktično nije ni minimalno angažovala da Kosovo dobije potpunu nezavisnost i pravo na samoopredeljenje, van koncepna i političke prakse evropsko-međunarodnog nadzora) koju je, iako nije zaslužila takvu „amnestiju“, u odlučnom trenutku, jednoglasno podržao svojim DA, usvajajući aktuelni politički status Kosova.

Ovaj novi narodni i međunarodni političko-pravni status, sada razdvaja Kosovo od ostalih teritorija Etničke Albanije, koje imaju isti nerešen status pod kolonijalnim suverenitetom Srbije, Crne Gore, BRJM i Grčke.

Ako imamo u vidu dosadašnju skrivenu i tragičnu retrospektivu statusa i polovičnog kolonizovanog stanja Etničke Albanije (1878-2008), slučaj Kosova (iako raduje sve Albance zajedno sa njihovom „političkom elitom“) ipak nam signalizira da postoji i opasnost da će Albanci van nezavisnog Kosova ostati pod srpsko-crnogorskim, grčkim i slovensko-makedonskim kolonijalizmom i imperijalizmom. Kosovo je dobilo uslovljenu međunarodnu nezavisnost, ali se sa razlogom i skepsom postavlja pitanje: Šta će se dogoditi sa Albancima u Crnoj Gori, Preševu, Bujanovcu, Medveđi, Iliridi i Čameriji? Kada će oni dobiti nezavisnost i slobodu? – To je osnovno i zabrinjavajuće pitanje za sve nas, i za Kosovo i za Albaniju kao nezavisne države, i bez kašnjenja treba realno i racionalno da damo odgovor, jer zaslužujemo konačno rešenje albanskog pitanja na Balkanu, a to zajednička država, koja je poznata po imenu Etnička Albanija (nikako „Velika Albanija“, jer je to izmišljotina sveobuhvatnog pojma Etničke Albanije).

Razumljiva je činjenica da Albanci sačinjavaju većinu (više od 90%) na Kosovu, dok je u Crnoj Gori, Srbiji, BJRM, i Grčkoj (kao politička posledica etničkog čišćenja Albanaca od strane vladajućeg srpsko-crnogorskog, slovensko-makedonskog i grčkog režima) njihov broj manji, ali to ne znači da oni nemaju pravo da traže i da se bore za otcepljenje od srpsko-crnogorskog, slovensko-makedonskog i grčkog kolonijalizma. Oni imaju potpuno istorijsko i međunarodno pravno pravo da traže rešenje njihovog kolonijalnog statusa, rešenje koje će ozakoniti njihovo pravo na samoopredeljenje, jer su oni zakonski titulari svoje zemlje pod Crnom Gorom, Srbijom, BJRM, i Grčkom.

Ako Republika Albanija zajedno sa novom Republikom Kosovo i međunarodnom zajednicom ne ispuni to njihovo legitimno pravo, da na zakonski i miran način Albanci iz ovih slovenskih kolonističkih susednih država reše svoj kolonijalni problem, onda imaju potpuno istorijsko, moralno, zakonsko i demokratsko pravo da traže druge oblike za izlazak iz kolonističkih srpsko-crnogorskih, slovensko-makedonskih i grčkih kandži.

Ako međunarodna zajednica i navedene kolonističke države ne uzmu u obzir ostvarenje istorijskog i legitimnog prava Albanaca sa njihove teritorije, onda, Albanci imaju pravo da zatraže pridruživanje Etničkoj Albaniji. Suprotno, i dalje će biti deo kolonijalne Srbije, Crne Gore, BJRM i Grčke.

Ovim drevnim, zajedničkim pitanjem albanske nacije bavio sam se u prvoj knjizi.

Sadržaj ove knjige je pisan na objektivan način, zasnivajući se na istorijsko-političkim i međunarodno-pravnim argumentima, kojima je autor uspeo da demistifikuje istoriografiju i velikosrpsku falsifikatorsku politiku, koju su stvorile Srpska pravoslavna crkva i srpske vlade: kraljevske, socijalističke, komunističke, nacionalsocijalističke, fašističke, genocidalne i „demokratske“ (1912-2008).

Takođe, na objektivan i stručan način izlaze na videlo nekadašnji i sadašnji ciljevi „modifikovane strategije“ evropsko-međunarodne diplomatije u odnosu na neopravdano poricanje odvajanja i kolonizacije Albanaca i Etničke Albanije na Balkanu.

Na kritički i objektivan način smo opisali napredak albanske politike i diplomatije, koja prethodnih 18 godina nije bila u stanju da dokaže pred svetom da su Kosovo, i ostali delove Etničke Albanije, i dalje nerešeni kolonijalni problemi, što je i naučno dokazala Albanska akademija nauka („Platforma za rešavanje albanskog nacionalnog pitanja“, 1998), kao i „Front za nacionalno ujedinjenje Albanaca“ sa svojom platformom o albanskom nacionalnom ujedinjenju.

Na argumentovan način smo prikazali kako su zvanična albanska politika i evropsko-međunarodni politički i diplomatski centri pronašli zajednički jezik za apsurdno, neistorijsko i nezakonito poricanje zahteva za ujedinjenje Albanaca u Etničku Albaniju, a ta politika i diplomatija današnjih albanskih lidera je u očiglednoj suprotnosti ne samo sa pomenutom platformom Albanske akademije nauka i platformom FNUA-a, već i sa Ustavom Republike Albanije (od 28. novembra 1998.) gde u preambuli piše: „sa vekovnom aspiracijom albanskog naroda za nacionalnim ujedinjenjem i identitetom“.

Ne uzimajući u obzir komplementarne interese osamnaestogodišnjeg perioda tranzicije albanske i međunarodne diplomatije, autor je stavio do znanja da je pravo na nezavisnost i ujedinjenje albanskog naroda u njihovu nacionalnu državu koja se istorijski naziva Etnička Albanija, moralno i zakonski opravdano po međunarodnom pravu i Povelji Ujedinjenih Nacija (vidi: Deklaraciju o priznavanju nezavisnosti kolonijalnih država i naroda, potvrđenu Rezolucijom 1514, 14.12.1960 na Generalnoj skupštini OUN-a, kao i Rezolucijom 2105, (XX) 20.12.1965 na Generalnoj skupštini OUN-a, gde na decidan način piše da kolonijalizmu odmah mora doći kraj jer je to međunarodni zločin, bez obzira na želje i volje kolonizatorskih država, jer samo pravo na samoopredeljenje predstavlja potpunu nezavisnost).

Ne uzimajući u obzir sve dosadašnje obmane i spekulacije albanske politike i diplomatije, i kombinatoriku „beskrajnih diplomatskih igara“ genocidalne Srbije i drugih evropsko-međunarodnih aktera uključenih u „rešavanje“ kosovskog problema, autor je (tokom prošle dve decenije 1990-2008) kroz tekstove na temu „samoopredeljenja“ Kosova najavljivao da su učinjene sve političke i diplomatske „pripreme“ na nacionalnom, regionalnom i evropsko-međunarodnom nivou, da se Kosovu prizna nekakav status „uslovljene nezavisnosti“, koji u stvari znači NEMA POTPUNE NEZAVISNOSTI ZA KOSOVO (!), to jest - Nema potpunog samoopredeljenja za Kosovo. Sve te planove osmišljene od strane albanske i evropsko-međunarodne diplomatije, autor je u odgovarajuće vreme odbacio kao neprihvatljive i moralno, politički i pravno štetne po opšte interese Kosova.

Poruka ovog dela je u funkciji tvrdnje i odbrane istine o antikolonijalnom oslobađanju i o potpunoj nezavisnosti Kosova, kao i o oslobađanju i nezavisnosti svih drugih etničko albanskih zemalja na Balkanu.

Celokupnost ovog dela je potvrđena tekstovima štampanim za Kosovo već 18 godina (1990-2008), to jest pre 17. februara 2008. kada je Kosovo međunarodno priznato kao nezavisna država (pod evropsko-međunarodnim nadzorom UNMIK-EULEX- KFOR-a) od strane Amerike, većine država članica Evropske unije (EU), kao i od strane nekoliko drugih država međunarodne zajednice.

Sa svim doktrinarnim i praktičnim ograničenjima priznavanja nadgledane nezavisnosti Kosova, albanski narod po čitavoj Etničkoj Albaniji i u dijaspori ju je slavio kao pravu nezavisnost iako albanskom narodu na Kosovu nije priznato istorijsko pravo, zakonsko i legitimno, da se na demokratski način izjasni na referendumu za nezavisnost i samoopredeljenje Kosova. Sa svim ovim neopravdanim političko-diplomatskim i međunarodno pravnim greškama albanske unutrašnje politike i njenih međunarodnih saveznika, albanski narod Kosova i svih prostora Etničke Albanije rekao je DA za uslovljenu nezavisnost Kosova. Nezavisno od svih njenih mana narod ju je prihvatio! SREĆNO!

Iako im nije dato pravo da se na demokratski način izjasne na REFERENDUMU, narod je izgovorio svoju poslednju reč DA, ali sada reč ima i prava i objektivna albanska nauka (istorijska, politička, pravna i diplomatska), da na argumentovan način (nezavisno od okolnosti ili uslova koje diktira vreme) kaže istinu o priznatoj nezavisnosti albanskog Kosova.

(Iz uvoda druge knjige „UJEDINjENjE ETNIČKE ALBANIJE U ALBANSKOJ I MEĐUNARODNOJ DIPLOMATIJI“)

5. maj, 2008.